…moje ruke i tiho rekao:
„Moram nešto da ti priznam, ali ne znam kako ćeš reagovati.“
Srce mi je počelo lupati. Mislila sam da će konačno priznati da i on osjeća isto. Pogledala sam ga i čekala.
„Primijetio sam kako me gledaš“, rekao je. „I neću lagati, prija mi tvoje društvo. Ali ja sam tvoj profesor i moramo paziti da ne pređemo granicu.“
Bilo mi je neprijatno, ali istovremeno mi je laknulo što nisam sve umislila.
Narednih dana pokušavala sam da ga izbjegavam. Promijenila sam vrijeme treninga i prestala prolaziti mjestima gdje sam znala da bih ga mogla sresti.
A onda mi je jedne večeri stigla poruka sa nepoznatog broja:
„Moramo razgovarati. Znam za tebe i profesora.“
Pomislila sam da mi je neko sa fakulteta otkrio tajnu.
Ali kada sam pitala ko je, stigao je odgovor koji me potpuno zaledio:
„Ja sam njegova kćerka. Studiramo na istom fakultetu.“
