Baka je u fioci čuvala nekoliko starih pisama, požutjelu fotografiju i malu kovertu na kojoj je pisalo ime moje majke.
Majka je odmah problijedjela.
„Nemoj to otvarati“, rekla je.
Naravno, poslije tih riječi još više sam željela da saznam šta se unutra nalazi. Otvorila sam kovertu i pronašla dokument star više od četrdeset godina.
Na njemu je bilo bakino ime, ali i ime jednog muškarca za kojeg nikada ranije nisam čula.
„Mama, ko je ovo?“ pitala sam.
Sjela je na stolicu i počela plakati.
Tada mi je priznala da je baka prije udaje bila zaručena za tog čovjeka. Svi su vjerovali da je poginuo dok je radio u inostranstvu, pa je nekoliko godina kasnije upoznala mog djeda i osnovala porodicu.
Ali među pismima je bilo jedno poslano mnogo godina kasnije.
Čovjek je ipak bio živ.
U posljednjem pismu napisao je:
„Ako ikada poželiš da me pronađeš, znaćeš gdje sam.“
Na dnu je bila adresa.
Iz radoznalosti sam je ukucala u telefon. Kuća je još postojala.
Ali kada sam pročitala prezime sadašnjeg vlasnika, pogledala sam majku i ostala bez riječi.
To prezime bilo je isto kao naše…
