Kada sam ušao u stan, ona je stajala nasred sobe blijeda kao zid. Ruke su joj drhtale, a telefon joj je bio na stolu.
„Šta se desilo?“, pitao sam zadihano.
Nije odgovorila. Samo je pokazala prema prozoru.
„Pogledaj dole.“
Prišao sam prozoru i ugledao autobus kojim sam trebao krenuti. Stajao je nekoliko stotina metara dalje, okružen ljudima, policijom i vozilima hitne pomoći.
Nisam razumio.
„To je moj autobus…“
Ona je klimnula glavom i počela plakati.
Ispostavilo se da se autobus, samo nekoliko minuta nakon polaska, sudario na raskrsnici. Nekoliko putnika bilo je povrijeđeno.
Sjeo sam na stolicu i nisam mogao izgovoriti ni riječ.
Da mi nije poslala onu poruku, bio bih unutra.
„Kako si znala?“, pitao sam je.
Obrisala je suze.
„Nisam znala. Samo sam imala užasan osjećaj. Kada si otišao, postajao je sve jači. Nisam mogla da izdržim i poslala sam ti poruku.“
Te noći nisam otišao kući. Ostao sam s njom.
Godinama kasnije smo se vjenčali, dobili djecu i nastavili život, ali taj dan nikada nismo zaboravili.
Ponekad je i danas pitam:
„Šta bi bilo da ti tada nisam povjerovao?“
Uvijek odgovori isto:
„Ne znam. Samo znam da sam tog dana morala da te vratim.“
Od tada, kada mi kaže da ima loš predosjećaj, više se nikada ne smijem.
