…konobar mi je rekao:
„Gospodine, račun je već plaćen.“
Pogledao sam djevojku, a ona se samo nasmiješila.
„Kako plaćen?“, pitao sam.
„Platila sam dok si bio u autu po telefon“, rekla je potpuno mirno.
Odmah sam se pobunio. Rekao sam da sam je ja pozvao na večeru i da sam planirao da platim. Ona se nasmijala i odgovorila:
„Znam. Baš zato sam htjela da vidim kako ćeš reagovati.“
Pomislio sam da se šali, ali onda mi je objasnila nešto što me potpuno iznenadilo.
Prijateljica koja nas je spojila ispričala joj je da sam posljednjih mjeseci imao težak period, da sam ostao bez posla i tek nedavno počeo ponovo da radim.
„Nisam došla ovdje zbog besplatne večere“, rekla je. „Došla sam da upoznam tebe.“
Te riječi su me pogodile više nego što sam očekivao.
Na prethodnim sastancima uvijek sam pokušavao da ostavim utisak – dobar restoran, vino, plaćanje računa… Kao da vrijedim onoliko koliko mogu da potrošim.
A ova djevojka mi je za jedno veče pokazala da je zanima nešto sasvim drugo.
Ipak sam insistirao da joj vratim polovinu novca.
Odbila je.
„Možeš da platiš sljedeći put“, rekla je.
Nasmijao sam se.
„Znači, biće sljedećeg puta?“
Pogledala me je i odgovorila:
„Ako budeš imao sreće.“
Imao sam.
Sljedeći izlazak platio sam ja.
A danas, pet godina kasnije, račune više ne dijelimo pola-pola.
Dijelimo isti dom, isti život i prezime.
