Pismo je drhtalo u njegovim starim, žuljevitim rukama dok je iznova i iznova čitao te riječi, ne vjerujući vlastitim očima. Godinama je živio u uvjerenju da je otišla zbog njega, zbog njegove tvrde balkanske naravi i nespremnosti da je podrži u njenim snovima. Mislio je da je jednostavno pobjegla od seoskog života i siromaštva. Ali istina, ispisana izblijedjelom plavom tintom, bila je potpuno drugačija. Nije pobjegla od njega; pobjegla je kako bi ga zaštitila. U tom pismu mu je konačno priznala sve o velikom dugu koji je njen tadašnji zaručnik napravio opasnim ljudima u gradu. Ljudima koji su zaprijetili da će doći na njihova vrata, u ovu istu staru kuću, i naplatiti ga onim najvrednijim što imaju.
Otišla je usred noći, bez pozdrava, bez ikakvog objašnjenja, preuzevši na sebe tuđi teret i krivicu, samo da bi skrenula pažnju sa svog oca i sačuvala mu život. Svaki onaj prijekorni pogled koji je godinama trpio od komšija koji su potiho šaputali o “nezahvalnoj kćerki”, svaka njegova neprospavana noć puna gorčine i preispitivanja – sve je to sada dobilo potpuno novi smisao. Žrtvovala je svoj ugled i njihovu bliskost kako bi on mogao mirno stariti pod krovom koji je gradio vlastitim rukama, ne znajući opasnost koja im je prijetila.
Suze koje su do maloprije stajale u uglovima očiju sada su se tiho slijevale niz njegove izborane obraze. Nisu to više bile suze tuge i napuštenosti, već suze dubokog, očinskog ponosa i ogromnog bola zbog nepravde koju je godinama nosila sasvim sama. Nježno je prislonio pismo na grudi, tačno iznad srca koje je godinama kucalo u pogrešnom ritmu ogorčenosti i nerazumijevanja. Znao je šta mora učiniti. Sporo, ali odlučno, ustao je od starog drvenog stola. Prišao je prašnjavom telefonu u hodniku, onom koji nije zazvonio mjesecima, i počeo okretati broj. Bilo je vrijeme da joj kaže da napokon sve zna, i što je najvažnije – da je vrijeme da se vrati kući.
