Umjesto svađe, Marin se okrenuo radu. Svako jutro, još prije zore, peo se na svoj kamenjar. Tamo gdje su drugi vidjeli samo korov i sivi krš, on je vidio priliku. Sakupljao je kišnicu, gradio male gurdune i terase, te uz nadljudski trud počeo saditi otporne sorte voća i ljekovitog bilja koje uspijeva na škrtom tlu.
A onda je stigla godina strašne suše.
Sunce je danima pržilo Dalmatinsku zagoru. Ravnica u kojoj je bila Stjepanova plodna njiva i stari bunar potpuno je presušila. Zemlja se raspucala u duboke pukotine, kukuruz je uvenuo i preorio se u prah, a bunar iz kojeg se Stjepan ponosno napajao presušio je do posljednje kapi. Stjepan je očajno obilazio svoje imanje ne mogavši vjerovati da mu najplodnija zemlja ne donosi ništa.
S druge strane, visoko na Marinovom kamenjaru, dogodilo se čudo. Korijenje njegovih biljaka duboko se zavuklo među pukotine stijena gdje se vlažnost zadržavala u podzemnim tokovima, a sustav malih akumulacija koji je sam sagradio sačuvao je dovoljno vode. Dok je dolina patila u suši, Marinovo imanje bujalo je zelenilom, nudeći bogat urod koji je ubrzo spasio cijeli kraj i pokazao da se poštenje i trud na kraju uvijek isplate.
